Benkovac je grad u sjevernoj Dalmaciji, smješten oko 30 km istočno od Zadra i 20 km sjeveroistočno od Biograda na Moru.
Razvio se na prijelazu iz plodnog područja Ravnih Kotara u krševito područje Bukovice. Iako se nalazi na istočnom rubu ravnokotarske ravnice, kao jedino gradsko naselje smatra se središtem tog područja.
Razvoj Benkovca odredio je njegov povoljan prometni položaj na mjestu gdje se križaju ceste koje vode iz Zadra prema Kninu te iz Like prema moru. Taj položaj je još više naglašen u 20. stoljeću izgradnjom željezničke pruge Zadar-Knin (1966. godine), te posebno autoceste Zagreb-Split (2005.), koja prolazi čitavim upravnim područjem grada. Čvor Benkovac na autocesti se nalazi oko 3 km jugozapadno od samog grada, između mjesta Miranje i Šopot.
Tragovi života na širem benkovačkom području datiaju još iz starijeg kamenog doba –paleolitik (Kličevica – Velika Pećina, Smilčić). Razdoblje neolita (6000 – 2500) pr. Kr. Također je posvjedočeno na širem prosturu Benkovca (Benkovac Barice, Brdine, Lisičić, Smilčić). To je vrijeme kada započinje intenzivnije bavljenje poljoprivredom te formiranje trajnih naselja. Vrijeme bakrenog i brončanog doba potvrđeno je nalaskom pokretne materijalne kulture i ostatcima brojnih gradinskih naselja koja su svoj život produžila i dalje u željezno dobe, vrijeme Liburna. (Buković, Nadin, Karin, Benkovac Kaštel).
Liburni su pomorski narod koji se javlja u vremenu nakon veliki seoba (oko 1100 g. pr. Kr) i nastanjuje se na prostoru od Krke do Raše u Istri, a svoj najveći kopneni prostor imao je upravo na prostoru sjeverne Dalmacije. Prodorom Rimljana na ovaj prostor Liburni dolaze pod rimsku vlast. Rimljani osnivaju nova naselja (Jader-Zadar), dok druga liburnska naselja nastala od vremena kasne bronce zadržavaju domorodačko stanovištvo koje postepeno preuzima rimsku kulturu, običaje i život – romanizacija (Asseria–Podgrađe, Nedinum-Nadin, Corinium-Karin). Naselja su smještena na dobro branjenim uzvisinama opasana snažnim zidinama od velikih kamenih blokova. Veliki broj ovih naselja nalaze se na rimskoj cesti koja je vodila od Jadera do Salone.
Od 4. st. Na ove prostore prodire kršćanstvo koje se ogleda u gradnji prvih crkava. U širem prostoru Benkovca poznato je nekoliko položaja s ruševinama najranijih crkava (Lepuri-Sv. Martin, Korlat-Sv. Nediljica, Pridraga-Sv. Martin). Nakon provle Avara i Slavena u 7. st. Pada Salona i uništavaju se mnog velika naselja na ovom prostoru. Dolaze novi narodi, slavenski poganski živalj.
Okolnosti se mjenjaju u 9. st. dolaskom novog utjecaja sa zapada od strane franačke države i postepenog pokrštavanja naroda. Tada kao vazali franačkog cara slavenski živalj trajno se naseljava na prostoru Dalmacije, prihvaćaju kršćanstvo i organiziraju svoju prvu državnu zajednicu pod vodstvom kneza. Benkovački prostor se našao u središtu «svetog» prostora Hrvata, na pola puta između Knina, Nina i Biograda, na cesti koja se u dokumentima naziva Via Magna (Velika cesta), paralelna suvremenoj cesti Benkovac-Knin.
Benkovac se nalazi na prostoru gdje su se susretale četiri hrvatske županije (Novljanska, Sidraška, Bribirska i Karinska). Stvaranjem čvršće državne organizacije jača i proces kristijanizacije, te se obnavljaju i izgrađuju novi crkveni objekti. Izgrađuju ih osobno hrvatski vladati ili pak župani i misionari koji pomažu učvršćenje kršćanstva u mladoj hrvatskoj državi (Lepuri-Sv. Martin, Šopot – natpis kneza Branimira Branimiro dux crouatorum, Knez Hrvata).
Hrvati na širem području žive u rodovskim zajednicama (dvanaest plemena), koji se prvi put u povijesnim izvorima spominju 1102. g. kada izabiru za Kolomana za kralja. U 19. st. u Lepurima pronađen je veliki broj (preko 2000) Kolomanovih novčića. Koloman je za kralja krunjem u Biogradu, a članovi spomenutih hrvatskih rodova postaju njegovi vitezovi i zauzimaju poseban položaj u hrvatskom srednjevjekovlju.
Posebo se na ovom prostoru ističu Šubići (Bribir), Karinjani (Korlat, Kula Atlagić), Jamometi (Podlug), Gusići (Biljane, Smilčić). Ti se položaji spominju na Velikoj cesti upravo na pola puta između Nina i Knina. Uz tu cestu život je jako intenzivan o čemu svjedoče brojni ostatci srednjevjekovnih sela i crkava (Učitelja Vas-Sv. Juraj, Paprečane-Sv. Jakov, Praskvić-Sv. Nikola, Tihlić-Sv. Matej, Buković-Sv. Vid).
1409. g. Venecija kupuje Dalmaciju za samo 100000 dukata, a benkovački kraj postaje granica između Mletačke republike i hrvatskih zemalja. Upravo tada nastaju mnoge utvrde i kašteli na benkvačkom području koji ujedno čine i granicu između Mlečana i Hrvata (Kaštel-Benković, Kaštel Perušić, Kličevica, Korlat, Vukšić, Budak).
PERUŠIĆ, ruševine utvrde iz XV. st.
Izgradnjom Kaštela Benković započinje i povijest grada Benkovca.
1527. g. Turci zauzimaju Benkovac i cijeli benkovački krajlaze do Zemunika. Pred Turcima bježi mnoštvo stanovništva posljedica čega će se osjetiti u kasnijim stoljećima. Turci se na ovim prostorima zadržavaju do 1683. g. kada su potjerani nakon velikog oslobodilačkog rata. To je vrijeme velikih migracija koje uove krajeve naseljava novo stanovništvo, uglavnom štokavce. Prema religijskoj pripadnosti dijele se na katolike (Hrvate) i pravoslavce (Srbe). Među jednima i drugima ima puno Vlaha, ili kako ih mletački izvori nazivaju Morlaka, iz čega nastaje suvremeni, donekle pogrdni naziv na Kotarce i Bukovčane, Vlaji.
U vrijeme turske dominacije stradale su jednim dijelom kršćanske građevine, no dobar ih je broj preživio zajedno sa svojim korisnicima. Tamo gdje su naseljeni pripadnici pravoslavne vjere vlasti su im prepustile stare srednjovjekovne crkvice katolika, kao što je to slučaj u Kolarini, Bukoviću, Kuli Atlagića, Biljanima Gornjim, Miranjima, Ceranjima itd. Suživot dviju religijskih zajednica tijekom 17, 18. pa dijelom i 19. stoljeća mogao bi se ocijeniti reliativno mirnim uza sve trzavice i nesporazume koji katkad nisu izostajali. Veće se napetosti počinju osjećati od kraja 19. stoljeća, a kulminirat će u 20. stoljeću. One su svakako povezane s procesom elaboriranja ideja o nacionalnim državama.
Kada je na ruševinama Austrijske Monarhije poslije Prvog svjetskog rata stvorena država Srba, Hrvata i Slovenaca, a nešto kasnije i Kraljevina Jugoslavija Karađorđevića, hegemonijski koncept bio je u cijelosti na djelu s vodećom ulogom Srba unutar nove zajednice. Njihov je udjel u državnom aparatu rastao (vojska, policija, sudstvo itd.) pa su i napetosti na relaciji Srbi Hrvati postajale sve izrazitije. Seosko srpsko stanovništvo iz okolice sve više naseljava gradiće kao što je to slučaj s Kninom i Benkovcem u kojima je još krajem 19. stoljeća prevladavao hrvatski živalj. Naprotiv nakon Drugog svjetskog rata upravo ti gradići počinju biti središta rastućeg srpskog nacionalizma i otpora težnji za hrvatskom neodvisnosti.
Tada dolazi 1991 g. Hrvatski narod se budi i kreće u osnivanj samostalne hrvatske države s dr. Franjom Tuđmanom na čelu. Započinje nametnuti rat za neovisnost i slobodu. Benkovački je prostor i u Domovinskom ratu teško postradao jer je godinama bio pod okupacijom. Stradali su ljudi, stoka, sela, crkve... Minirane su sve katoličke crkve na benkovačkom prostoru, a mnoge su se od njih bile održale u razdoblju vladavine inovjernih Muslimana tijekom 16. i 17. stoljeća.
Nakon 1995. g. i pobjedonosne “Oluje”, stanovništvo benkovačkog kraja vratilo se na stara ognjišta i krenulo u obnovu svojih crkava i domova. Benkovački čovjek krenuo je u novi život, u novu bolju budućnost rezultati čega su danas vidljivi.
